Razno

Preživljavanje neodgodive smrti, 
kao glavni misterij ostanka na planeti svakojakvih zala,
najveći je paradoks društva.

Slijepi nad učinjenim nepravdama, započinjemo plemenitu odmazdu,
proces rastapanja čula,
diktirajući morbidnim načelima da opovrgnu svoju upletenost u skladanje osinjeg gnijezda,
čiji će članovi predatorski napasti vlastitog tvorca.

Prisluškujemo veseli žamor na margini okorjelosti,
dišemo napola mrtvi,
do besvijesti pokapamo temeljne vrijednosti, ne uzimajući u obzir poklonjeno vrijeme.

Reinkarniramo se u neodgovarajuće verzije najgorih noćnih mora,
odbacujemo vrlinu božanskih nadanuća i krvarimo safirnim svjetlucanjem,
budeći zadrijemale kriterije iz ladice veličanja dostojanstva.

Tada, klizeći prema epicentru smiraja,
naočigled elaboriram živi pijesak tonuća,
mrvičastu predodžbu sebe, kroz neizvediv pohod utrnuća osjetila.

Prstima deformiranim od sveudilj zapisanih dokaza ljubavi,
trgam stranice autobiografskog ispovijedanja Njemu koji me blagosivlja,
preuređujem suviše surovo pretkazanje apokalipse,
a pod ispucalom epidermom bez predumišljaja slutim nagovještaj ozdravljenja od tisućljetnih nerazumijevanja,
promašaja pri odabiru potencijala i beskrupuloznih pobuda; jednostavnije zvanih- mač s dvjema oštricama.

Što ako se najednom, ničim izazvane poput bumeranga povrate sve uzalud utrošene godine besciljnih krstarenja nedostižnom pučinom?

Hoću li i dalje pisati u naličju zatočenice Alcatraza, plašeći zatečene gledatelje kazališta apsurda?

Krah ne mora biti posljednja stanica,
moje je ime nimfa i ja sam neuništiva!